ZAINTERESOVANO LICE KAO STRANKA U UPRAVNOM POSTUPKU

Apstrakt

Kada se govori o stranci u upravnom postupku obično se
misli na direktnu (aktivnu ili pasivnu stranku). Zainteresovano lice
ili indirektnna stranka se rijeđe spominje, iako je definicijom stranke
sadržanoj u važećem Zakonu o opštem upravnom postupku i ona obuhvaće-
na i po svom procesnom statusu i pravima koja ima stavljena u skoro istu
ravan sa glavnom strankom. Da bi neko lice bilo stranka u postupku nuž-
no je da posjeduje stranačku sposobnost, procesnu sposobnost i stranačku
(stvarnu) legitimaciju. Stranačka i procesna sposobnost su apstraktne
kategorije koje se dovode u vezu sa konkretnim licima i konkretnim uprav-
nim predmetima. U pogledu njihovog utvrđivanja uglavnom se ne javljaju ni-
kakve poteškoće. Stranačka legitimacija je takođe krucijalna procesna
pretpostavka, ali je po svojoj prirodi više materijalnopravnog karak-
tera. Upravo zbog toga, prilikom utvđivanja ove pretpostavke često se
„zapne“ u postupku, naročito kada se radi o zainteresovanim licima, pa
se nekada o njoj odluči tek rješavanjem glavne stvari. U ovom radu, poku-
šaće se odgovoriti na sljedeća pitanja – kako se zakonima naše i drugih
država određuju zainteresovana lica u pojedinim upravnim oblastima i
kakve sve posljedice iz toga mogu nastati; koji način postupanja bi se
trebao primijenjivati u praksi prilikom odlučivanja o zahtjevu nekog lica
za priznavanjem statusa indirektne stranke i, u vezi sa tim, da li je do-
maći pravni režim dovoljan okvir za regulisanje pozicije i procesnih prava
tog lica ili ga je neophodno dopuniti odredbama koje će ukupnost pitanja
koja tangiraju indirektnu stranku konkretnije i detaljnije uređivati.